PLANINE, SKI I ZIMSKI TURIZAM

Tri značajna skijališta s više žičara i uređenih staza su Medvednica kod Zagreba, Platak kod Rijeke i Bjelolasica kod Ogulina.
SLJEME NA MEDVEDNICI
Medvednica je planina prilično jednostavnog lika: jasno su izražene dvije padine i bilo. Sa središnjeg bila (sljemena) na obje se strane spuštaju deseci poprečnih rebara, između kojih su duboko urezane šumovite potočne doline. Nastala je izdizanjem tla izmedu dviju jasno izraženih rasjednih linija, zbog čega su njezine padine prilično strme. Osobito su zanimljiva ona mjesta gdje su se zbog znatne strmine javile stijene, jer se s njih redovito pružaju široki vidici.
Hrbat Medvednice proteže se u smjeru SI-JZ (okomito u odnosu na Dinaride) u dužinu od 42 km, odijeljujući Hrvatsko zagorje od Prigorja. Površina Medvednice je 240 km2, a obujam joj iznosi oko 720 km3. Zanimljivo je da se njena geološka jezgra sastoji od starog eruptivnog kamenja, zelenog škriljevca. Na zapadnom dijelu Medvednice i u području Horvatovih stuba izraženi su kraški oblici. Kod Podsuseda, Dolja i Stenjevca na nađene su brojne okamine riba, mekušaca i spužava, a nađeno je i ostataka velikih fosilnih sisavaca. Na nekim dijelovima planine, osobito zapadnima, oko Ponikava i Bizeka, postoje naslage vapnenca u kojima ima spilja i ponora. Većina od njih su mali po dimenzijama, osim Veternice, koja se ubraja među najveće špiljske komplekse u Hrvatskoj. Na Medvednici je poznat 41 speleološki objekt.
Cijela je Medvednica pod kompaktnim vegetacijskim pokrovom. Njegovu glavninu sačinjavaju šume. One pokrivaju gotovo cijeli planinski pojas iznad 350 m. Ukupna im je površina 12.935 ha, od čega na j. padinu otpada 7.568, a na s. 5.367 ha. Unutar šumskih površina ima samo 380 ha slobodnih ploha (3%). U donjem dijelu šumskog pojasa prevladava šumska zajednica hrasta kitnjaka s grabom ili pitomim kestenom, koji doseže 600 m nadmorske visine. U srednjem pojasu prevladava lijepa bukova šuma, a u gornjem dijelu mješovita šuma bukve i jele. Kao i drugdje u srednjoj Europi, bukva stalno potiskuje crnogoricu, osobito na j. padini, tako da dobro sačuvanih i većih jelovih šuma ima samo na s. padini, gdje se one mjestimično spuštaju čak do 400 m. Značajne su vrste zimzelene listače, predstavnici atlantskog flornog elementa: božikovina, širokolisna veprina i lovorasti likovac. Ima i nekoliko pravih prirodnih rijetkosti: tisa, alpski jaglac (Primula auricula), kavkaski divokozjak (Doronicum caucasicum), planinski božur (Paeonia corallina), crveni i kranjski ljiljan (Lilium carniolicum) i pucalina (Colutea arborescens). Ova posljednja je izrazit predstavnik sredozemne flore, a raste svega stotinjak grmova blizu Podsusedskog Dolja. Smatra se da na Medvednici ima blizu 1000 biljnih vrsta.

Na uređenom se skijalištu od siječnja 2005. održavaju utrke za Ženski svjetski skijaški kup.

ZAVIŽAN NA SJEVERNOM VELEBITU
Zavižan zauzima središnji položaj u s. Velebitu, a pruža se od sz. prema ji., što znači da je njezin smjer sukladan i s linijom morske obale i sa smjerom s. Velebita. Skupina je sa s. oštro omeđena 700 m dubokom Krasanskom dulibom i Krasanskim poljem, a s j. Lomskom dulibom. Cijela je skupina zapravo visoravan omeđena s dva niza istaknutih vrhova. Iznad Krasanske dulibe redaju se Snježnik (1610 m), Plješivica (1654 m), Krečelj (1518 m) i Nadžak-bilo (1432 m), a s druge strane, na udaljenosti od 2-3 km, nižu se Markov vrh (1385 m), zavižanska skupina vrhova, Mali Rajinac (1699 m), Veliki Rajinac (1667 m) i Lomski vrh (1464 m). Između njih je uzdužna depresija podijeljena pregradama na Blatnu dolinu, Jezera i Apatišansku dulibu. Posebnu pažnju zavređuju vrhovi obuhvaćeni imenom Zavižanske skupine koji poput vijenca zatvaraju Zavižansku kotlinu. To su Veliki Zavižan (1677 m), Balinovac (1601 m), Zavižanska kosa (oko 1620 m), Vučjak (1644 m), Zalovačko bilo (1630 m) i Pivčevac (1676 m). Na Vučjaku je Pl. dom Zavižan, najveći pl. objekt na Velebitu. Zbog visinske ceste koja seže do njega, vrlo je prikladan za brojne lake izlete i uspone. Vrhovi u ovoj skupini obrasli su šumom, osim samoga tjemena, zbog čega su odreda dobri vidikovci. Skupina je lako pristupačna jer je sa svih strana okružena cestom, a dvije ceste dopiru čak i do najviših vrhova (zavižanska i apatišanska).
Najkraći je pješački prilaz od nekoga javnog prijevoznog sredstva iz Oltara gdje je autobusno st. linije Senj - Krasno. Prilazi s primorske strane (od G. Klade i G. Starigrada) dugotrajni su i naporni, ali vrlo zanimljivi. Lički su prilazi, zbog dužine, rezervirani samo za one koji imaju vlastito vozilo. Vožnju je najbolje poduzeti zavižanskom cestom iz Oltara, kojom mogu i autobusi gotovo do samog Doma na Zavižanu. Iz Zagreba se do Oltara stiže preko Otočca, a iz Rijeke preko Sv. Jurja. Posebno su zanimljivi uzdužni putevi. Među njima je na prvom mjestu Premužićeva turistička staza od Zavižana kroz Rožanske kukove do V. Alana kojoj u Hrvatskoj nema premca.

BJELOLASICA U GORSKOM KOTARU
Bjelolasica je najviša planina u masivu Velike Kapele i ujedno cijelog Gorskog kotara. Ona se proteže u obliku 5-6 km dugačkoga, jednostavnog hrpta vrlo strmih strana s prostrane šumovite visoravni između Mrkopaljskog i Jasenačkog polja. Unatoč tim strmim stranama, unatoč visini i vapnenačkoj građi, hrbat nije ni oštar ni kamenit, nego, naprotiv, tjeme mu je mala travnata visoravan, bogata raznolikim planinskim biljem, gotovo kao prirodni botanički vrt. Strme padine pokrivene su šumom. U prostranim šumama u okolini nižu se livade, svaka ljepša od druge. U široj okolici nema naselja, ali ima šumskih cesta koje omogućuju prilaz pod sam hrbat i ugodne šetnje kroz prostrane šume.

BIOKOVO U DALMACIJI
Divovski planinski lanac Dinarida nigdje se nije približio moru tako blizu, a tako visoko kao u Biokovu. Vidik s mora na njegovu impozantnu fasadu sa stijenama, točilima, procjepima i tornjevima duboko se doima svakog prolaznika. U jednom trenu pogled obuhvaća vruć pijesak plaža, zelenilo primorskog ruba, tisuću metara visok pojas stijena, a povrh svega bijele vapnenačke vrhove najljepše planine u Dalmaciji. Bogatstvo pejzaža, počevši od plavog mora pa do vrhova što se danju naziru kroz veo sivih i ljubičastih nijansi, o zalazu sunca rumenilom, a noću kao tamna kulisa što strši u zvjezdano nebo, to bogatstvo u mnogo čemu nadmašuje ljepotu Alpa. No uza sve dimenzije i nagibe, Biokovo je pristupačna planina. Svaki posjet ovom gigantu među našim planinama pruža izvanredan doživljaj jer su tu na malom prostoru sabrani neobični kontrasti prirode, obogaćeni vidicima na more.
Biokovo je masiv što se pruža od prijevoja Dubci (288 m) na cesti Brela - Zadvarje do prijevoja Staza (897 m) na cesti Tučepi - Kozica u dužinu od po prilici 25 km. Imenom Biokovo obuhvaćen je dakle samo dio onog neprekinutog lanca što se pruža od Cetine do Neretve u dužinu od preko 50 km. U sz. smjeru na Biokovo se nastavljaju planine Dovanj i Omiška Dinara, a na ji. Rilić-planina. U poprečnom smjeru planina je vrlo uska. U svom najvišemu dijelu, između V. Brda i Turije, široka je samo 7 km. U pejzažu je osobito značajno da je greben s najvišim stijenama samo 3 km zračne linije od mora.
Profil Biokova, osobito u središnjem dijelu, vrlo je karakterističan. Podnožje mu je blago nagnuta zaravan, što se od mora diže do visine od 300 m, građena od fliša i zbog toga plodna i zelena. To je pojas bujne zimzelene vegetacije s mediteranskim kulturama masline, loze i smokava. Najimpresivniji je pojas stijena visok oko 1000 m koji djeluje istodobno lijepo i strašno. I u tim golim stijenama ima vegetacije: to je pojas hrasta medunca i crnoga graba s primjesama crnoga bora. Povrh stijena pruža se treća regija koja ima oblik valovite visoravni široke oko 3-4 km, s bogato razvijenim kraškim reljefom. Visoravan je s obje strane omeđena nizom vrhova kupolasta oblika. Zanimljiviji su oni s primorske strane: Šibenik, Stropac, Vošac, Sinjal, jer se prema moru ruše strmim stijenama. Kopneni niz, u kome je i najviši vrh Biokova, spušta se prema zaleđu blaže i postupnije.
Od uzlaznih pješačkih pristupa najvažniji su od Makarske preko Makra, od Velikog Brda na Lokvu i od Basta na Sv. Iliju (svi su markirani). Svojim izduženim oblikom planina je vrlo prikladna za uzdužno planinarenje. Pješački usponi iz Makarskog primorja, iako su naporni zbog izloženosti suncu i vrlo strmi, jedinstveni su doživljaji. Uspon na planinu popularan je izlet među turistima obalnog područja, pogotovo među strancima. Glavna su planinarska središta Dom pod Vošcem, Pl. kuća »Slobodan Ravlić« (bivša lugarnica na Lokvi) i Pl. kuća pod Sv. Jurom.