Kada prođete kroz pet i pol kilometra dugački tunel kroz Učku, koji spaja Istru s ostalom Hrvatskom, prvo što možete ugledati osim doista impresivnog pejsaža jest golemi plakat s natpisom: Istra, zemlja dobrog vina.
Istarska politička i gospodarske elita odlučila je tijekom devedesetih godina kreirati novi imidž Istre. Umjesto zone za masovni turizam, što je Istra bila u sedamdesetim i osamdesetim godinama, najveći hrvatski poluotok trebao bi privlačiti strance hedonističkom lifestyle ponudom, u kojoj je vino jedan od glavnih čimbenika. Takva se koncepcija pokazala više nego uspješnom, o čemu svjedoči procvat vinogradarstva i vinarstva u Istri. Danas tako u Istri, na relativno malom prostoru gdje živi manje od dvjesto tisuća ljudi, djeluje više od osamdeset privatnih vinarija, a stalno se osnivaju nove.
Više od pedeset posto vina proizvedenog u Istri plasira se kroz izravnu prodaju turistima: kroz lokalne restorane, hotele, barove i trgovine, a dio se prodaje u samim podrumima. No, unatoč procvatu u posljednjih desetak godina, Istra još uvijek ne proizvodi dovoljne količine najpopularnijih svojih vina, pa tako, nažalost, zna doći do nestašica Kozlovićeve ili Matoševićeve malvazije.
Kvaliteta istarskih vina u posljednjih je pet godina također značajno porasla. Od 2000.godine u Istri je napravljeno nekoliko vina ozbiljne svjetske klase (Kozlovićeva Santa Lucia iz 2002., Coronicina Gran malvasia iz 2002., Matoševićev chardonnay Anima iz 1999. i 2000.) Vjerujemo da će se taj trend nastaviti, budući da istarski vinari ulažu iznimno mnogo u vinograde i podrume, ali i u marketing.
Najvažnija istarska sorta grožđa jest, naravno, istarska malvazija, ali neizostavno je spomenuti i bijeli muškat, koji u Istri zovu momjanskim muškatom i koji katkad daje veličanstvena desertna vina, te vrlo uspješni chardonnay.
U ovom pregledu navodimo najuspješnije i najvažnije istarske proizvođače. Zbog manjka prostora morali smo izostaviti pojedine vrlo dobre vinare, poput Radovana i Polettija, koji će se, vjerujemo, uskoro pridružiti vodećim istarskim vinskim zvijezdama. Istarska vinska podregija spada u regiju primorske Hrvatske, te se sastoji od zapadnog, centralnog i istočnog istarskog vinogorja.
Jedino značajnije vinorodno područje na Hrvatskom primorju, dakle na prostoru od Opatije pa do sjeverne Dalmacije, jest otok Krk.
Krčko vinarstvo doživjelo je procvat prije desetak godina, kada je cijela zemlja doslovno poludjela za žlahtinom, autohtonom lokalnom sortom, koja daje lagana, niskoalkoholna, relativno osvježavajuća vina, koja efikasno utažuju žeđ. Na tržištu se odjednom pojavilo pet ili šest većih proizvođača žlahtine, a restorani , kako na moru, tako i kontinentalnoj metropoli - Zagrebu, prodavali su više žlahtine nego bilo kojeg drugog buteljiranog vina. Moda žlahtine je s vremenom prošla, ali neki od najvećih proizvođača, poput PZ Vrbnik, Katunara i Toljanića i dalje sasvim uspješno posluju. Žlahtina je neizostavni dio krčke turističke ponude.
Osim Krka, u primorskom području valja spomenuti još i otok Susak, koji je, primjerice, prije pedesetak godina od svojih 375 hektara ukupne površine imao čak 288 hektara vinograda, a još dalje u prošlost, početkom prošlog stoljeća više od 300 hektara, ili 87 posto ukupne površine. Danas na Susku djeluje talijanska vinarija Cosulich, koja na 14 hektara uzgaja bijeli pinot, sauvignon blanc, bijeli muškat i cabernet sauvignon.
Primoštenski vinogradi svojedobno su imali toliko značajan status svjetske atrakcije, da se velika njihova panoramska fotografija nalazi u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku. Ti vinogradi u kojima raste Babić zaštićen su svjetski spomenik kulture: riječ je o malim terasama crvene zemlje, obrubljenim stepenastim kamenim zidovima, koji, kada ih se gleda iz daljine, daju, kako je napisao profesor Sokolić u svojoj Zlatnoj knjizi o vinu, ”pravilan izgled šahovskih polja.”
Primoštenski vinogradi Babića, - svojedobno ih je bilo oko 200 hektara - već su godinama u opadanju, no još uvijek su uistinu najatraktivnija vinska lokacija na području obale između Zadra i Trogira.
Međutim, sjeverna Dalmacija, osobito zadarsko zaleđe, također raspolažu velikim potencijalom za proizvodnju vina. Na području Benkovca i u okolici Zadra i Biograda svojedobno se masovno uzgajala cijenjena bijela sorta maraština. Zanimljivo je da su u osamdesetim godinama baš oko Benkovca zasađeni prvi ozbiljniji hrvatski nasadi grenachea i syraha, od kojih su se počela buteljirati vina nazvana po tim sortama.
Rat je iznimno teško pogodio Zadar, Šibenik i njihovo zaleđe. zaustavivši razvoj vinogradarstva i vinarstva u toj regiji. No, s obzirom na iz godine u godinu rastući turizam, realno je očekivati obnovu i napredak vinske industrije u ta dva grada i u njihovim zaleđima. U Šibeniku, uostalom, djeluje velika tvrtka Vinoplod, koja, uz to što proizvodi vrhunski Babić, može prerađivati više od sto tisuća hektolitara vina godišnje.
Područje koje obuhvaća otoke Hvar, Brač, Korčulu i Vis, te poluotok Pelješac zapravo je najvažnija vinorodna zona u Hrvatskoj.
Ondje se, vrlo često na teškim, siromašnim, kamenim podlogama, ali zato u idealnim klimatskim uvjetima, uzgaja plavac mali, najcjenjenija hrvatska autohtona sorta od koje se prave vina koja mogu postati prestižni hrvatski izvozni proizvod. Nevjerojatno je sretna podudarnost da su upravo te lokacije, gdje se proizvodne najspecifičnija i neka od najboljih hrvatskih vina, istodobno i turistički najprivlačnije u zemlji. Hvar i Dubrovnik, naime, nesumnjivo su već nekoliko godina zaredom šampioni hrvatskog turizma i najomiljenije hrvatske destinacije svjetskog jet seta.
Privatno vinarstvo je u Srednjoj i Južnoj Dalmaciji uzelo ozbiljan zamah tek unatrag sedam ili osam godina, ali već postiže vrlo dobre rezultate. Osim sve raznolikije ponude plavaca, pri čemu su, ponavljamo, najbolji oni hvarski, brački i plavci s Pelješca, taj dio Dalmacije proizvodi i nekoliko vrhunskih bijelih vina, uglavnom od pošipa, također autohtone sorte, dok veliki potencijal imaju i grk i vugava. Prošek je, pak, specijalno dalmatinsko desertno vino, koje se proizvodi od sušenih grožđica i /ili ukuhanog mošta, i može biti apsolutno fascinantno.
Uz daljnje investicije u vinograde i u tehnologiju, te dodatnim dizanjem proizvodnih standarda, srednja i južna Dalmacija mogle bi postati i svjetski važne vinske destinacije.
Vinogradarska područja oko Zagreba obuhvaćaju Zelinsko vinogorje, Plešivičko vinogorje i Vukomerečke gorice. Na tom se području proizvodi razmjerno velika količina vina, pa vinari iz Zagrebačke županije katkad govore kako su oni zapravo vodeći proizvođači vina u zemlji.
Većina vina proizvedenih u okolici Zagreba relativno su neambiciozna, ili se pak temelje na slabijim sortama poput kraljevine i potugisca, koji mogu poslužiti za gemište ili za gašenje žeđi, ali se ne mogu uspoređivati s glavnim vinima ostalih hrvatskih vinskih regija. Međutim, nekoliko ozbiljnih vinara i vinogradara iz okolice Zagreba navedenih u ovom pregledu, svojim primjerom pokazuju kako se na brežuljcima blizu glavnog grada Hrvatske mogu napraviti uistinu vrhunska vina. Tako Korakov i Tomčev chardonnay, ili pak pjenušac Šenpjen, mogu postati zagrebačkim turističkim trademarkom. Nadamo se da će što više vinara početi proizvoditi ambiciozna ozbiljna vina, što im tla u okolici Zagreba omogućuju.
Jednom davno, u vrijeme socijalizma, dok je zagrebački hotel Esplanade jedini u Zagrebu uspio održavati zapadne standarde luksuza, posluge, gastronomije, pa i enologije, kućno Esplanadino vino bio je bijeli pinot iz Štrigove. Štrigova u Međimurju tada je bila na glasu kao jedno od najvažnijih vinskih središta u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Međimursko vinogorje i danas daje nekoliko vrhunskih vina, prije svega od obitelji Bobnjar, koja su po stilu bliska slovenskim vinima s druge obale Mure (voćnost, visoke kiseline, umjereni alkoholi). Ekonomski snažno razvijeno Međimurje još čeka svog prvog velikog vinskog gurua, koji bi potaknuo lokalne vinare na modernizaciju proizvodnje i na efikasniju eksploataciju vrlo dobrih prirodnih potencijala
Uz Dalmaciju i Istru, Slavonija je najvažnija hrvatska vinska regija, i ubrzano obnavlja svjetsku reputaciju. Slavonska su se vina, naime, u pretprošlom stoljeću pila na europskim dvorovima, osobito na Habsburškom. U vrijeme komunističke Jugoslavije, Slavonija je služila kao izvor grožđa za slovenske proizvođače: primjerice, Vinag iz Maribora je od baranjske graševine te baranjskog i srijemskog rizlinga proizvodio arhivska vina, od kojih se neka, pedesetak godina stara, i danas prodaju na lokalnim aukacijama.
Slavonija je, naposljetku, i rodno mjesto hrvatskog privatnog vinarstva. Naime, Ivo Enjingi, čovjek kojemu je 15.rujna 2004.u Londonu uručena zlatna medalja apsolutnog prvaka svijeta u svojoj kategoriji za vino Venje iz 1998., prvi je hrvatski privatnik koji je dobio pravo da na etiketu graševine iz kasne berbe stavi oznaku vrhunsko vino. Bilo je to 1988. godine.
Slavonija raspolaže doista izvrsnim mogućnostima za proizvodnju velikih količina vrhunskog vina, osobito onog bijelog. Teško je reći koji su slavonski vinogradi kvalitetniji i izazovniji: srijemski i baranjski u Podunavlju, đakovački u Istočnoj, ili kutjevački u središnjoj Slavoniji.
Epicentar razvoja slavonskog vinarstva je područje oko Kutjeva. Enjingi, Kauthaker i PPK Kutjevo najvažniji su slavonski proizvođači, a Enjingijevo i, osobito, Krauthakerovo stalno eksperimentiranje sa novim sortama definitivno udaljava suvremenu Slavoniju od imidža monokulture graševine, kao što se činilo prije šest ili sedam godina.
Uz Dalmaciju, Slavonija može postati drugi veliki hrvatski izvoznik vina, ali ne autohtonih kao što je to slučaj u Dalmaciji (je takvih sorti u Slavoniji zapravo i nema), nego međunarodnih sorti.
www.hrvatskituristickicentar.com nije odgovoran za sadržaj vanjskih linkova prema ovoj stranici.
Ne preuzimamo nikakvu odgovornost za bilo kakvu štetu nastalu korištenjem sadržaja naše web stranice.
dodaj u favorite 
