Aljmaš, s poznatim svetištem Gospe od utočišta ili Gospe aljmaške, smješten je u području tri granice Slavonije, Bačke i Baranje, gdje rijeka Drava utječe u Dunav. Mjesto se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1338. g. Pošto je Osijek oslobođen od Turaka 1687., mjesto je bilo obnovljeno i svetište je sagrađeno 1704. kao podružnica osječke župe, pod vodstvom jezuita. Zbog sukoba s kalvinistima jezuiti su sklonili kip Gospe aljmaške na mjesto koje su vjernici spremno prihvatili kao svetište i tako je taj kip postao poznat i pod imenom Gospa od svetišta. Godine 1708. izgrađena je nova crkva, posvećena 1715. g. Ona je postala konačno odredište osječkim hodočasnicima. I crkva i Gospin kip uništeni su u požaru 1846. g. premda je slika kipa očuvana. Godine 1847. počinje ponovna gradnja crkve i svetišta dimenzija 28 x 13 m. Ono je postojalo do rujna 1991. kada je potpuno uništeno. Unatoč bombardiranju, kip Gospe sačuvan je među ruševinama te je Gospa nakon izbjeglištva u Osjeku ponovno vraćena u Aljmaš i od 1998. je u središtu interesa hodočasnika. Ona privlači najveći broj ljudi tijekom blagdana Uznesenja Marijina i Imena Marijina.
Svetište Gospe od Biskupije ili Sv. Marije Kraljice Hrvata, nalazi se u mjestu Biskupija, 5 km južno od Knina. Bilo je to bivše crkveno i kulturno središte hrvatske države tijekom srednjeg vijeka. Arheolozi smatraju da temelji pet crkava toga mjestašca datiraju iz perioda hrvatskih vladara od 9. do 11. stoljeća. Crkva Sv. Marije bila je sjedište kninskog biskupa koji je bio biskup Hrvatske od 1040. do 1522. Najraniji poznati lik Gospe u hrvatskoj umjetnosti arheolozi su otkrili u toj istoj crkvi na dijelu kamenoga zida koji je odjeljivao svetište od crkvenoga broda. Taj se lik i dalje slavi kao Gospa Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Danas na temeljima stare hrvatske crkve istoga imena stoji memorijalna crkva uređena između 1937. i 1938. prema nacrtu najpoznatijeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. Crkva je jednobrodno zdanje (16 x 8.4 m) s pravokutnom nišom za oltar i 12.5 metarskim zvonikom ispred nje. Ivan Mestrovic također je i stvorio kip Gospe koji prikazuje Majku Božju u narodnoj nošnji iz Dalmatinske zagore s djetetom na krilu kako piše knjigu života. Na žalost, taj su kip uništili srpski ekstremisti. Iznad niše s glavnim oltarom poznati hrvatski umjetnik Jozo Kljakovic oslikao je fresku "Stolovanje kralja Zvonimira" . Ona je također uništena mecima srpskih ekstremista. Godine 1966. ta je crkva bila detaljno osvježena kada je i Meštrovićev kip restauriran. Otada se glavna hodočašća zbivaju zadnje nedjelje u rujnu kada se slavi Ime Marijino. Tijekom hrvatskoga rata za nezavisnost crkva je ponovno bila uništena i sada čeka obnovu.
Karlovac je osnovan 1579. Tijekom povijesti taj grad postaje važno kulturno, trgovačko i industrijsko središte, a njegova se župa po prvi put spominje već 1334. g., Među sakralnim se objektima, uključujući ranobaroknu crkvu Svetoga trojstva ističe se nacionalno svetište Sv. Josipa na Dubovcu koje je od posebnog nacionalnog interesa. Ta moderna crkva počela se graditi 1968., a posvećena je 1975. Službeno je proglašena nacionalnim svetištem 1987. g. Glavni brod (33 x 17 m) okrenut je prema svetištu od bijeloga mramora. Kipovi Sv. Josipa i Blažene Djevice Marije u gipsu djelo su akademskog kipara Ante Starčevića. Jednako su dojmljive i slike hrvatskim svetaca i blaženika koje datiraju iz 1985., kao i slika Sv. Josipa, zaštitnika zemlje, koja datira iz 1988. Djela su to prof. Danka Butala. Lađa svetišta (17 x 17 m) također je posvećena hrvatskim svecima i blaženicima. Crkva ima zvonik s tri zvona težine 980, 520 and 297 kg. Najvažnija se hodočašća održavaju 19. ožujka, na dan Sv. Josipa.
Ludbreg, mali gradić u Podravini, 25 km jugoistočno od Varaždina u pisanim se dokumentima spominje već 1320. g. On je osobito poznat po jedinstvenome svetištu Predragocjene krvi Isusove. Ludbrešku župu Svetog trojstva navodi đakon Ivan godine 1334., dok je sama crkva izgrađena 1410. Godine 1411. svećenik koji je vodio svetu misu, nakon što je izrekao riječi preobraženja, opazio je pravu krv u kaležu. Vatikan je obaviješten o tom fenomenu i provedena je istraga. 14. ožujka 1512. papa Leo X izdao je bulu kojom se Ludbreg proglašava svetištem Predragocjene krvi Isusove. Krv Isusova čuva se u župnoj crkvi u posebnom relikvijaru. Na svojoj sjednici u Varaždinu 1739., Hrvatski je sabor odlučio izgraditi zavjetnu crkvu Predragocjene krvi Isusove u čast zavjeta kako bi se spriječile daljnje smrti od kuge u Moslavini i Slavoniji. Ipak, gradnja crkve tek je dovršena 1994. kada je postavljen križni put zajedno s 14 kapela ukrašenih mozaikom koje služe i kao ispovjedaonice. Hodočašće se održava prve nedjelje u rujnu.
Marija Bistrica
Ovo najveće marijansko svetište službeno je proglašeno nacionalnim marijanskim svetištem 1971. godine. Nalazi se 40 km sjeverozapadno od Zagreba. Prvi pisani dokumenti Mariju Bistricu spominju 1209. g. Danas to svetište ima prekrasnu baziliku koju je papa Pio XI službeno imenovao te zavjetni oltar čiju je izradbu naručio Hrvatski sabor 1715. g. Prostrana nedovršena "crkva na otvorenome", nedovršen "zid vjere i nade" i kalvarija - jedinstven križni put, originalna su umjetnička djela hrvatskih kipara s druge polovice 20. stoljeća. Štovanje Majke Božje Bistričke počinje u 15. stoljeću kada tamni kip Gospe postaje poznat po svojim čudotvornim moćima. Tijekom otomanske invazije Gospin je kip bio u dva navrata zazidan unutar crkvenih zidova. Napokon je pronađen 1684. kada se zahvaljujući zagrebačkom pavlinskom biskupu Martinu Borkoviću snažno razvija kult štovanja Djevice Marije. Svetište je doživljavalo stalna moderniziranja i obnove, a njegova najnovija obnova izravan je rezultat posjeta pape Ivana Pavla II 3. listopada 1998. Svetište u Mariji Bistrici poprište je najvećih i najvažnijih crkvenih slavlja, a svake ga godine posjećuje između 500 i 800 tisuća hodočasnika. Otvoreno je vjernicima od ranog proljeća do kasne jeseni.
Čudesan kip
Početkom 16. stoljeća nepoznati je mjesni majstor u tamnome drvetu izrezbario kip koji je bio postavljen u kapeli na obližnjemu Vinskom vrhu. Godine 1545. Turci su napali to područje, a župnik je sakrio kip u zid crkve u Bistrici. Ubrzo nakon toga župnik je umro, a tajnu o mjestu gdje se skriva kip ponio je sa sobom u grob. Nakon čudesnog susreta s Gospom 1588. kip je pronađen i restauriran, no godine 1650. ponovno je sakriven. Naposljetku, kip je drugi put pronađen 15. srpnja 1684., a idućeg se dana dogodio niz čudotvornih iscjeljenja i ispunjenja molitvi. Od toga dana bezbrojne procesije hodočasnika posjećuju Mariju Bistricu.
Hodočašća
Hodočašća u Mariju Bistricu postoje već 314 years. Svake godine onamo stigne i do 500.000 vjernika koji sudjeluju u pedesetak regularnih hodočašća koja se održavaju od Duhovske nedjelje do Nedjelje zahvale, potkraj listopada. Važnija hodočašća imaju tradicionalna imena: Duhovi, Varaždinski zavjet, Zagrebački zavjet, Sv. Margareta, Sv. Ana, Preobraženje Gospodina, Uzašašće, Sv. Bartolomej, Ime Marijino i Zahvala. Gostoljubivi stanovnici Bistrice znaju se dobro pobrinuti za hodočansike. Crkveni blagdani odražavaju tradicionalne zagorske običaje. Gomile ljudi, šareni štandovi s narodnim suvenirima, ukusni domaći specijaliteti hrane i pića i idiličan krajolik ovdje se spajaju i jamče ugodan boravak u Mariji Bistrici.
Sinjsko je svetište poznato diljem svijeta, svuda gdje Hrvati žive. Brojni hodočasnici dolaze ovamo po milost i blagoslov Svete Majke Božje.
Čudesna slika Sinjske gospe
U Sinju, središtu Cetinske krajine, na jugu Hrvatske smješteno je svetište Gospe Sinjske, najveće marijansko svetište i mjesto gdje se održava velika procesija. Godine 1715., oko 700 ljudi Cetine zajedno s brojnim franjevačkim redovnicima noseći sliku Majke Božje, našli su utočište u Gradu, tvrđavi iznad sadašnjega grada Sinja, bježeći pred turskom vojskom od 10.000 vojnika koja je 14. kolovoza započela oštar napad. Nakon tri sata divlje opsade tijekom koje su se franjevci s narodom molili pred slikom Majke Božje, osvajačka se turska vojska odjednom neobjašnjivo povukla. Zadnji su turski vojnici napustili cetinsku krajinu 15. kolovoza. Svjedoci kažu da se pred vojnicima koji su opsjedali Grad odjednom pojavio bijeli ženski lik osvijetljen jakom svjetlošću.
Do dana se današnjeg vjeruje da je Gospa ishodovala veliku pobjedu nad osvajačkom hordom. U čast te velike trijumfalne pobjede svake se godine održava slavna i jedinstvena viteška igra, Sinjska alka. Svetište Sinjske Gospe bilo je obnovljeno 1721. a njegov današnji oblik datira iz 1771, kada je obnovljeno nakon potresa. Četiri kapele izgrađene su na stranama crkve, a troja ih vrata povezuju sa svetištem gdje vjernici obavljaju ispovjedi. . U blizini svetišta nalazi se zvonik visok 43.5 m. Izgrađen je između 1896. i 1927. Do svetišta nalazi se franjevački samostan u kojemu je smještena klasična gimnazija. U svetištu se čuvaju mnoga vrijedna umjetnička djela hrvatskih umjetnika. Najvažnije hodočašće odvija se tijekom blagdana Uzašašća kada brojni ljudi dolaze ovamo pješice, a neki čak hodaju i bosi. Zbog toga se u gradu Sinju blagdan Velike gospe 15. kolovoza uvijek slavi s posebnim ushitom i poštovanjem. Zabilježeno je mnogo svjedočanstava ljudi kojima je Sinjska Gospa pritekla u pomoć i mnogo je ljudi oboljelih od različitih bolesti čudesno ozdravilo. Stanovnici Sinja i Cetinske krajine svojoj Gospi zaštitnici prinose vijenac s 12 srebrnih zvijezda u znak zahvalnosti i ljubavi.
U Solinu, najvećem središtu rimske i starokršćanske civilizacije u Hrvatskoj, štovanje Gospe datira čak iz 6. stoljeća i poznata je činjenica da je u 10. stoljeću ondje postojala crkva Sv. Marije (23 x 10 m). Izgraditi ju je dala hrvatska kraljica Jelena (+ 975.), žena kralja Mihajla Krešimira II (949.-969.) i majka kralja Stjepana Držislava (969.-997.). Ta crkva, bazilika s lađama i četverokutnim stupovima bila je krunidbena bazilika hrvatskih kraljeva, ali i zavjetno mjesto gdje se održavao sajam. Od 1537. do 1648. tijekom vladavine Turaka svetište je zapušteno i crkva je srušena. Godine 1670. izgrađena je nova crkva na temeljima porušene, no ona je stradala u požaru 1875. Sadašnja crkva izgrađena je na uništenoj 1878. g. i otad je poznata kao Prasvetište hrvatske Gospe. Godine 1898. arheolog Frane Bulić otkrio je temelje Gospine crkve kao i crkvene lađe i prolaze te djelomično uništen epitaf sa sarkofaga kraljice Jelene, koji se smatra najvažnijim dokumentom uklesanim u kamenu iz srednjovjekovne Hrvatske budući da je bio od temeljna značaja za ustanovljavanje genealogije hrvatskih vladara Od 1976. kada je slavljeno tisućljeće hrvatskoga marijanskog prasvetišta, u crkvu je postavljen lik Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u zlatu i srebru. Svetište je 4. listopada 1998. posjetio Papa Ivan Pavao II. Najvažnije hodočašće u godini zbiva se na blagdan Imena Marijina.
U Rijeci na Trsatu, 135 m iznad mora pruža se fantastičan pogled na hrvatski Jadran i istarske otoke te Učku. Ondje je smješteno drevno svetište Majke Milosti, Majke Božje Trsatske. Nastalo je prema predaji o dolasku Svete kućice iz Palestine 10. svibnja 1291. koju su iz Nazareta u Trsat donijeli anđeli, no nakon tri godine i sedam mjeseci anđeli su je na svojim krilima odnijeli u Loreto gdje se nalazi i danas. Čuvši za neutješivu tugu Hrvata za odnesenom Svetom kućicom Papa Urban V u Trsat je 1367. g. poslao drevnu sliku Majke Božje koja je u Rimu smatrana čudotvornom, a pred kojom su se Hrvatski hodočasnici počeli okupljati. Crkva Majke Božje Trsatske vjerojatno je postojala već 1419. g. Knez Nikola I Frankopan, hrvatski ban dao je izgraditi prostraniju crkvu koju od 1453. g. trajno nastanjuju franjevci. Do svetišta se dolazi usponom od 561 stuba. Ono je ponovno izgrađivano i obnavljano više puta, a 1966. izgrađena je osobito vrijedna kapela zavjetnih darova. Godine 1992. pridodani su joj riznica i galerija. Lik Gospe datira iz 14. stoljeća, a Marijin život, prikazan u nizu od 32 slika, zauzima središnje mjesto interesa u samostanskom kloštru. Mornari i drugi hodočasnici pohode svetište u svako doba, a pogotovo na marijanske blagdane.
Voćinska župa po prvi se put spominje u dokumentima 1334. Smještena je sjeverno od gore Papuk, čiji je najviši vrh visok 953 m. Jezgra svetišta Gospe Voćinske nalazi se u unutrašnjosti premda danas postoji samo jedan dio njezina zida koji je jedini preživio bombardiranje 1991. g. Ta je crkva bila jedna od najvećih u Slavoniji (36 x 9 m). Potječe iz razdoblja između 12. i 15. stoljeća. Karakterizira je jedinstvena arhitektura. Crkva je ubrojena među spomenike najviše kategorije. Od 1543. do 1687. Voćinom su vladali Turci nakon čije je vladavine svetište obnovljeno i predano franjevcima na čuvanje. Kip Gospe, kupljen u Pečuhu u Mađarskoj veoma se štovao, no u Drugom svjetskom ratu on je uništen zajedno sa crkvom. Svetište je obnovljeno prema svome prvobitnom obliku i postavljen je novi je kip Gospe Lurdske. Zajedno s crkvom koja je bila pretvorena u skladište oružja i ovaj je kip uništen 13. prosinca 1991. tijekom hrvatskoga rata za neovisnost. Godine 1993, engleski, irski i škotski vjernici crkvi su darovali novi kip i izgrađen je privremeni liturgijski prostor. U Voćinu se održava najveće dječje hodočašće te razna velika hodočašća tijekom blagdana Uzašašća i Imena Marijina.
www.hrvatskituristickicentar.com nije odgovoran za sadržaj vanjskih linkova prema ovoj stranici.
Ne preuzimamo nikakvu odgovornost za bilo kakvu štetu nastalu korištenjem sadržaja naše web stranice.
dodaj u favorite 
